Ona hoda ovim ulicama kao da su njene,
I dok grad spava, zgrade i kuće
Povijaju se ka njoj, vode je u smrt i bespuće,
U plave tamnice.
Sitnim koracima, ona plete paklene niti,
Krhke i snažne, ona lebdi bespomoćno moćna,
Okovana mržnjom, u ljubav potopljena.
Ona krade sne i sakuplja bajke,
Rastapa ih u suvu slamu i mračne hajke,
Kradomice, ona se šunja i šapuće tajne,
Daje ti nadu i slama strah,
Licem krvavog anđela, ona ti udahne dušu,
I smeje se, no ti već kupljen si,
Mrtav i nevin, otkinut od stvarnosti
Toneš u um bezumnog deteta.
Jer ona hoda ovim ulicama kao da su njene,
Sitnim korakom, ona plete svilene niti,
Krhke i snažne, bespomoćno moćna, ona lebdi,
Kopa ti grob i šije vene raščešane vremenom.
A kada se stušti tromi mrak,
Umrla ona sja, vrati se da vidi da je nestala,
I kruži oko obešenih lešina, onoga što je bila,
Što jeste i što će biti, ako uspe da ostane,
Da sledi svet i ugane strah,
Obešena umom vrišti svoje nade
Pretrnula u ništavilu
Razara utvate što jedu je.
Нема коментара:
Постави коментар